Antonije Anta Bogićević (rođen oko 1758. u Klupcima kraj Loznice, umro 1813) je bio srpski vojvoda Prvog srpskog ustanka. Opevao ga je poznati guslar Filip Višnjić u pesmi "Boj na Loznici".
Za vreme Prvog srpskog ustanka priključio se ustanicima i radio je u organizaciji vlasti i snabdevanju vojske. Postavljen je 1807. za vojvodu u Jadru i od tada se stalno nalazio na granici, braneći ovo nemirno područje od turskih upada. Borio se sa Turcima na Krupnju, Rožaju, Rađevu Polju a najčešće u Loznici u kojoj je vođeno nekoliko krvavih borbi sa bosanskom turskom vojskom. U jednoj od tih borbi ranjen je 1818.
Najznačajnija je bitka za Loznicu vođena 5. i 6. oktobra 1810. po starom kalendaru. Pod Ali pašom Vidajićem 30000 Turaka spustilo se niz Drinu šajkama do polja Tičara nadomak Loznice. Utvrđene gradske bedeme branilo je 1200 Srba koje je predvodio loznički vojvoda Antonije Anta Bogićević. Dvanaest dana trajala je opsada, vatra iz topova i kumbara. Procenjujući da neće moći odoleti turskim napadima, vojvoda Anta obrati se za pomoć Luki Lazareviću. Izvešten o opsadi Loznice i odbivši Hašid pašu sa Morave, Karađorđe sa gotovo celom vojske Šumadije i 200 kozaka požuri u pomoć.
Izgleda da je Karađorđe procenio da će se najpresudnija bitka u 1810. odigrati baš ovde. Koliki značaj je Karađorđe pridavao boju govori i pismo upućeno Petru Dobrnjcu tražeći od njega pojačanje:
"Ne oklevaj ni minuta. Svaki minut vredi, do toga je jako stalo hoće li mi vojska minut ranije na Drinu stići."
U pomoć su došli Luka Lazarević i Jakov Nenadović sa vojskom šabačke i valjevske nahije. Presudna bitka počela je u jutro 6. oktobra 1810. O tome je kasnije Karađorđe izvestio Milana Obrenovića:
"Izašli u polje i Turci i mi, te smo se pobili strašno iz topa i pušaka, za osam sati da od ove bitke veće bilo nije."
Ova pobedu srpske vojske spada u red najznačajnijih u Prvom srpskom ustanku. Kada je vojvoda Anta umro 1813. za vojvodu je postavljen njegov sin Bogosav Bogićević - Sahranjen je u loznici na Šancu, ali su Turci izvadili njegov leš, odsekli glavu i trup bacili u reku Štiru. Međutim, rodoljubi su tajno izvadili njegove kosti i sahranili pored lozničke crkve. Njegova ćerka Tomanije se udala za Jevrema Obrenovića a njegovog sina Miloša ubio je Toma Vučić Perišić kada je 1844. ugušio katansku bunu.